Napušteni Pinokio

Možda nećete vjerovati, ali sve je bilo baš tako. Prolazim ulicom zadubljena u svoje misli. Kraj prepunih kontejnera, uz sami zid  pogled su mi privukla dva sjajna crna oka i veseli osmjeh malog dječaka. Srce mi zastane. Ne mogu vjerovati. Priđem bliže i prepoznam ga: pa da,to je Pinokio. Narastao mu je nos a znamo i zašto. Ipak, nije zaslužio takvu kaznu da ga ostave ovdje samoga.

Učini mi se da čujem glasić: “Uzmi me, molim te. Vidi kako mi je ružno ovdje osamljenom. Moj „Đepeto“ me je odbacio jer valjda nije bio zadovoljan samnom a ja sam bio tako dobar. Samo sam stajao u vrtu i čuvao mu cvijeće. On je mislio da sam besposlen a takve nitko ne voli. Ipak sam mu zahvalan što me nije ubacio u kantu pa si me ti mogla vidjeti. Uzmi me, bit ću ti dobar i pričat ću ti svoje vesele nepodopštine. Od srca ćeš se nasmijati.“

Još uvijek ne vjerujući  uhvatim ga za poveći nosić i dignem očekujući da je vjerovatno oštećen na nekom mjestu. Međutim, ne. Malenog gumenog lutka  u živopisnoj odjeći nisam imala srca ostaviti pa sam ga ponijela kući.

Smijao se dok sam ga tušitrala. Obećala sam mu da će ponovo postati čuvar cvijeća i moj ljubimac. Čeka ga i iznenađenje kad upozna moja dva unuka, vragolana a onda pričama nikad neće biti kraja.

I kao što vidite, sada je u jednom drugom vrtu a po pogledu i smiješku rekla bih da je sretan.

Što vi mislite da li bi bilo dobro da svi mi odložimo svoje nepotrebne predmeta na neko adekvatno mjesto? Tada bi se neki drugi građani mogli njima poslužiti.

Za klub Zamet

Meri M

Leave a comment to rankica

Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.

Ime (nadimak)(*)

Email (*)

Web stranica

Komentar (*)

Δ