Labudovi na Kantridi

Na Kantridi, lijevo od nogometnog stadiona, tamo gdje su veliki izvori u moru, smjestilo se jato labudova. Vrlo je čudno da su se labudovi udomaćili na moru. No to je valjda zato što su  na tom mjestu izvori slatke vode, te mješanjem mora  i  slatke vode nastaje tako zvana boćata voda, koja vjerojatno odgovara ovim labudovima. Prelijepa je slika vidjeti labudove i galebove na tom dijelu mora. Neki od labudova imaju i oznaku oko vrata, što znači da se njihov kretanje prati.

Dođite, pogledajte ih, jer oni bi se, po prirodi stvari trebali vrlo brzo dignuti i otići na sjever u svoje prirodno stanište. Ovdje su vjerojatno samo prezimili.

Lijepo je vidjeti i djecu i odrasle koji ih hrane. Nešto veoma neobično, trebali bismo svi to pogledati dok još imamo priliku.

Jutro. Sunčano. More plavo. Plaža bijela. Lagani vjetrić i valići.

Što se to tamo njiše na nasmiješenim valovima.

Gle, pa to je Labud. Kako to on ovdje u primorju na moru?

Ah, pa da ovdje su izvori slatke vode i voda nije samo slana, to jest more, već je zbog izvora slatke vode boćata, ni slana ni slatka..

Da li je ovaj labud izvidnica? Slijedi li ga ida li ga i čitavo jato?

Promatramo se.

On pita: Tko  si ti?

Ja odgovaram: Prekrasan labud. Ponosan. Uspravan. Naočit. Stasit. Ljepovidan.

Gledamo se i dalje. Bacam komadiće kruha, a on ih  hvata i guta.

Nepovjerljivo me pogledava i misli da li poslije kruha slijedi kamen ili nešto slično, nešto što bi mu moglo  nauditi, možda sve prisutno jato oštrokljunih galebova, koji ovdje imaju svoje stanište, tko zna?

Mirno stojim i ne mičem se. Nastojim mu pokazati da sam prijatelj, veoma ljubopitljiv prijatelj.

Na njegovom je vratu prsten. Znači, netko ga prati, netko zna da  postoji.

Sad mi postaje još zanimljiviji. Skoro  kao da se razumijemo ovako gledajući se, labud i čovjek.

Možda i njega  sumorne misli i tmurne brige zaokupljaju. Ovako samoga na nepoznatom području

Još bacam komadiće kruha.  Ja ga mamim,  on je gladan.

Niski bijeli oblak iznjedri jato njegovih prijatelja labudova.

Kao da mu žele pomoći, umiriti ga i pružiti sigurnost u okrilju iste vrste.

Lijepo je pripadati nekome, kao da kažu oči mog  labuda . Lijepo je ne biti sam i napušten.

Vidiš, nisam sam, kažu labudove oči. Drago mi je što je labud bio samo izvidnica.

Zaklepeće snažno  velikim bijelim krilima i uputi se odlučno prema svojima, pun  nove snage i nadanja.

Kaže mi: Zadovoljan sam, svoj među svojima, idem loviti ribu, a uskoro ću i onako otići na sjever, ovdje sam samo prezimio. Vratit ću se sigurno sljedeće godine, i želim da ne budeš sama, nađi si prijatelja.

 

FOTOGALERIJA:

https://penzici.rijeka.hr/labudovi-na-kantridi/#more-2493

Ostavite Vaš komentar!

Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.

Ime (nadimak)(*)

Email (*)

Web stranica

Komentar (*)

Δ