Emocionalna regulacija tijekom različitih životnih razdoblja

Jedna od glavnih čovjekovih sastavnica koja utječe na ponašanje i našu međusobnu interakciju upravo su emocije. Svi ih imamo, svi ih osjećamo. Međutim na koji način one funkcioniraju te što možemo učiniti da mi kontroliramo njima a ne one nama?

Odgovor na prvo pitanje je relativno lagan kako su istraživanja otkrila da procese razvoja i izražavanja emocija nadziru unutarnji kontrolni sustavi koje većim dijelom čini limbički sustav. On je taj koji omogućava regulaciju emocija koja je nužna za motivaciju i usmjeravanje ponašanja ali i kako bismo mogli brzo i učinkovito reagirati na promjene u okolinskim uvjetima. Jednostavno rečeno emocionalna regulacija pomaže nam primiriti se u situacijama kad želimo eksplodirati, zatomiti smijeh koji nam želi pobjeći usred nekog bitnog sastanka ili spriječiti suze u situacijama kad imamo osjećaj da nam ništa ne ide od ruke. Socijalni aspekt emocionalne regulacije iznimno je važan još od djetinjstva kad je najsnažnija prisutnost eksternalne kontrole u njihovu nadgledanju i usmjeravanju. Daljnjim razvojem  nastavljamo razvijati i vlastitu socijalno-kognitivnu sliku emocija a u razdoblju adolescencije dolazi do prebacivanja na unutarnju samokontrolu emocija, emotivnih stanja i emocionalnog uzbuđenja. Dakle odrastanjem odbacujemo kontrolu od strane roditelja, prijatelja ali i ostalih „autoriteta“ poput društva i kulture koji nameću imperative o prikladnosti, intenzitetu i ekspresiji emocija te ih sami počinjemo kontrolirati a u tome nam pomažu razne strategije emocionalne regulacije kojih nekad nismo ni svjesni da koristimo. Pa tako postoji strategija ponovne kognitivne procjene koja uključuje konstruiranje emocije koja ima sposobnost utjecati na kasnije emocionalne doživljaje. Slično tome djeluje i strategija dubokog djelovanja koja također djeluje na buduće emocije prisjećanjem na prošle. Strategija koja je donekle suprotna ovoj naziva se strategija površinskog djelovanja te ona ne mijenja emociju već je samo prikriva „lažnim“ emocijama odnosno mijenjanjem facijalnih ekspresija, stava tijela, gesti i slično. Na tragu prikrivanja postojećih emocija je i strategija supresije. Ona predstavlja oblik inhibiranja (potiskivanja) emocionalno ekspresivnog ponašanja. Oblik dugoročnije strategije emocionalne regulacije pak je kontroliranje vanjske okoline koje uključuje reguliranje gustoće i čestine interpersonalnih odnosa i interakcija, reguliranje buke, invazija privatnosti te drugih zahtjeva okoline i posljedica tih zahtjeva.

Iako im možda niste znali imena, ove strategije vam zasigurno nisu strane, a sada kad ste saznali više o njima imate priliku napraviti dalji korak u emocionalnoj regulaciji te svjesno pokušati alterirati vlastite emocije i emocionalne situacije u koje se dovodite kako bi vama i drugima bilo ugodnije. Doduše nije potrebno napraviti prenaglu promjenu, ipak je bolje polako ukomponirati spoznaje iz ovog teksta te ih pokušati približiti svojem životnom stilu i tempu. Na taj način ćete biti korak bliže cilju koji sve ove strategije nastoje postići, a to je stvaranje unutarnje i vanjske okoline koja je emocionalno podupiruća i u skladu s vašim potrebama i željama.

Glavni izvori:

Thompson, R. A. (1991). Emotional Regulation and Emotional Development. Educational Psychology Review, 3 (1), 269-307.

Yurtsever, G. (2004). Emotional regulation strategies and negotiation. Psychological Reports, 95, 780-786.

Autorice: Katarina Erak i Katarina Matulić

Kolegij: Psihologija zrele dobi i starosti

Filozofski fakultet u Rijeci, Sveučilište u Rijeci

Odsjek za psihologiju

 

 

 

 

Ostavite Vaš komentar!

Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.

Ime (nadimak)(*)

Email (*)

Web stranica

Komentar (*)

Δ