Amerika ili Gorski kotar
Ipak, Gorski Kotar.
Vraćajući se iz Zagreba prije tri tjedna, izašli smo s autoputa Zagreb-Rijeka u Vrbovskom pa smo nastavili starom cestom kroz Gorski kotar. Za vrijeme moga radnog vijeka često sam putovao tom cestom. Cesta je ista kao i nekada, borovi i jele lijepo zeleni i njihov miris osjećam u svježem zraku. Ali na toj cesti sada nema one živosti. Nema onih restorana i sjedne i druge strane, nema mirisa odojaka i janjaca koji se vrte na ražnju i mirisa domaćih kolača, koji su se lijepo izmiješali s mirisima borova i jela. Taj dio ceste značajno se promijenio.
Vidio sam neke restorane zatvorene i dosta napuštenih kuća. Te kuće nisu imali na sebi oglas da se prodaju. Vjerojatno se prodati i ne mogu. Znači da nema kupaca. A to onda znači da taj naš tako lijepi kraj polako izumire. To me ozbiljno zabrinulo, jer je to velika šteta da tako divni predjeli budu napušteni.
Konačno smo u selu Bunjevci naišli na jedan ugodan restoran. Ugodno su me iznenadili domaćini, odnosno vlasnici. Oni su povratnici. Godinama su radili u Americi i to u New Yorku. Vratili su se da se bave istim poslom ovdje, kojim su se bavili i Americi. Ipak Gorski kotar i njegova ljepota vratili su tu familiju. Vjerujem da će Lijepa naša vratiti još mnoge.
U tom restoranu možete pojesti pravu zdravu domaću hranu. Iznenađen sam bio i cijenama. Pa one su upola manje od cijena u restoranima u sastavu autoputa. Zašto su tamo tako visoke cijene? Vjerojatno koriste poziciju, ali je razlika prevelika.
Nisam želio nikog reklamirati, ali da nisam vidio taj restoran, kojeg vidite na slici i tu vrijednu i srdačnu familiju, vratio bi se kući tužan i zabrinut.
Tomislav Baran
Nema komentara. Budi prvi!
Ostavite Vaš komentar!
Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.