Moj pogled u susjedno dvorište

Matica umirovljenika grada Rijeke organizirala je je izlet u Ljubljanu u petak 26.4.2013. Posjetili smo izložbu Leonardo Da Vinci, razgledali grad uz stručnog vodiča i provozali se Ljubljančicom. Uz dobru organizaciju, udobnu vožnju s ljubaznim vozačem te našom voditeljicom puta Dajanom, penzići su ugodno proveli dan. Izostao je samo planirani shopping iz svima poznatog razloga-besparice.

A ja sam zavirila u susjedovo  europsko dvorište da vidim kako je uređeno i ukradem  koju ideju za uređenje našeg dvorišta iza 1.7.2013. Tako sam uspoređivala što to oni imaju, a što mi imamo ili nemamo.

Oni imaju Ljubljančicu kao slovensku Veneciju s brodićima za vožnju turista. Vozeći se, uživala sam gledajući u slapove žutog cvijeća kako se obrušavaju u vod, patke koje mirno plivaju pored na, ozidane obale pune cvijeća, i malih metalnih stolića sa stolicama koje nisu vezani lancima za ogradu. Nema potrebe, jer nitko ih neće otuđiti. A rekli su nam da imaju 50.000 studenata i mnogo stranih. Čudno, zar ne?

Mi imamo Riječinu čija je obala isto ozidana ali pusta i prazna. Po neki galeb uporno traži ribu i to je sve. Imamo i more. Prekrasno, plavo, “najljepše na svijetu“. Ali, nitko ne prevozi ni turiste ni nas građane Rijeke. Opatija nam je vrlo blizu. Do nje zainteresirani mogu doći šarenim turističkim autobusom. Pa na 30 stupnjeva ljeti uguraš se u pun autobus i ne treba ti kupanje. Mokar si i bez mora. Turistima bi bolje došla šetnja uz more do Opatije ali… nema uređene šetnice.

U europskoj  Ljubljani je  dojmljiv Kongresni trg okružen prelijepim starim zgradama. Na sredini je park pun zelenila, klupa, koševa za otpatke i mladosti koja leži na travi u grupama. Uče, čitaju, smiju se, pričaju i pjevaju. A mi penzioneri prolazim o u miru.

Rijeka ne može imati tako prostran trg, ali se iz manjih trgova ili starih uličica u centru grada može napraviti ugodno mjesto za druženje mladih, ali i nas starijih. Zelenilo koje nedostaje ovom primorskom kršu i koje se, na žalost još uvijek uništava, može se nadomjestiti kontejnerima i teglama cvijeća i zelenila.

Još sam nešto primjetila gledajući u njihovo dvorište. U kafiću, konobarica je  za stol mladih djevojaka donijela čaše s vodom. I ništa više. Ima li kod nas kafić gdje možeš sjediti pola sata i više uz čašu vode? Možda ima, ali ja ne znam.

I ova, nama bliža Europa, ima nekih ruševnih  i napuštenih objekata iz naše zajedničke prošlosti. I to nam je zapravo jedino zajedničko.

Drago mi je bilo sve to vidjeti i nadati se da će i kod nas biti tako. Jednom.

Hvala Matici na lijepom izletu.

Meri Minić

Ostavite Vaš komentar!

Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.

Ime (nadimak)(*)

Email (*)

Web stranica

Komentar (*)

Δ