Mikula

Dec 3, 2014 od urednistvo    1 komentar     Objavljeno u: Aktualno, Osobni dojmovi

Sjećanje na kasne 60-te godine prošlog stoljeća i darove sv. Nikole.Listam po kalendaru i dođem do zadnjeg mjeseca prosinca. Pogled mi se zaustavi na datumu 6.12., danu sv. Nikole ili kako ga mi tu zovemo Mikula. Sjećanje me vrati u vrijeme kada sam imao između 6 i 9 godina, odnosno u kasne 60-te godine prošlog stoljeća. Dan prije Mikule koji se onda nije službeno slavio moja nona i mama su me pitale da li sam spremio cipele za doček sv. Mikule. Nije bilo druge nego četku u ruke i očistiti cipelu pa ju staviti na prozor. Večer ,oko 19 sati ja sjedim u kuhinji i čekam komandu za polazak na spavanje jer ondašnja djeca nisu ostajala do kasna kao sadašnja kada začujem lupu lanaca na ulaznim vratima. Scena kao iz horor filmova.
Jedan glas me je počeo zvati i pitati da li sam bio dobar kroz godinu. Uplašen odgovarao sam da jesam, a glas nabraja sve moje nestašluke kroz godinu. Glas kaže da je on Krampus te da odvodi nevaljalu djecu i da on zna sve što sam lošeg napravio kroz godinu. Lanci lupaju po terasi, a ja šutim u kutu kuhinje. Odjednom novi glas i zveket lanaca prestane. Čuje se pitanje da li mi je žao što sam bio zločest i da li ću se popraviti. Moj odgovor je bio naravno da hoću. Glas kaže da je on sveti Mikula te da mi oprašta grijehe i da će mi u cipelu staviti neki poklon budući da sam obećao da ću se popraviti. No opet se javi Krampus koji govori da će on ipak ostaviti šibu u slučaju da ne budem dobar. Kako je samo taj vražji Krampus znao za sve moje netašluke?

Nastane tišina. Moja nona je radila svako popodne u ambulanti te je dolazila kasno doma tako da je nije bilo doma. Nakon nekog vremena se je pojavio moj nono koji je stanovao u susjednom stanu te mi je rekao da je čuo neku buku i vidio neku spodobu kako se vrzma oko kuće te da ju je potjerao iz vrta. Strah od ulaska u sobu je prevelik, a hrabrost mala. Nono mi pali svjetlo i sa mojim roditeljima pregledava sobu i kaže da je sve čisto te da se nešto nalazi na prozoru. Nakon toga moj hrabri ulazak, a u cipeli šiba i poklončići. Obično su to bili mandarini ili Jaffa naranče od kojih mi je soba mirisala par dana, koji orah, kakva slikovnica, koji bombon i čokoladica sa lješnjacima ili grožđicama, eventualno kakva igračkica ili Lego kockice. Radost zbog takvih poklona je bila velika iako bi ih današnja djeca bacila u smeće uz kakav histerični povik. Idući dan u školi prvi nastavni sat bi svi pričali koje poklone su dobili.
Kako smo starili Mikulu je naslijedio Djed Mraz koji nam je poklone donosio obično u poduzećima gdje su nam bili zaposleni roditelji. Kada nam i on više nije nosio poklone jer smo bili prestari te je nestalo prosinačke čarolije počeo sam razmišljati da su mi moja nona i nono pružili lijepe trenutke uprizorenjem svetog Mikule i Krampusa. Naime nona je dolazila sa posla jer je radila u blizini i igrala ulogu Krampusa, a nono je bio sveti Mikula. Naravno oni mi to nisu nikada priznali tako da još i danas ostaje otvoreno pitanje „a šta ako su to bili pravi sveti Mikula i Krampus? “

Moje none Serafine i nonota Mateta više odavno nema među živima i tko zna da li negdje na nebu sa pravim svetim Nikolom uveseljavaju djecu male anđele, dok su meni ostala navedena lijepa sjećanja. Posebno miris mandarina kojeg ne osjetim u današnjim i okus jednih bombona koji su bili punjeni sa višnjom maraskom. No ostaje mi i jedno pitanje. Ako se govori da kako ljudi stare postaju sve djetinjastiji zašto im onda nitko više ne daje poklone za Mikulu kad su već podjetinjili? Ili su to samo priče bez osnova?
Tko zna da li bi nam današnja djeca bila bolja i manje gosti crnih kronika po novinama za razna nedjela koja čine da i njima neka nona i nono uprizoruju sv. Nikolu i Krampusa i da ih uče onim vrijednostima koje nam je taj skromni biskup ostavio u nasljeđe za vrijeme svog života.

Silvio Skok, KSO zamet

Ostavite Vaš komentar!

Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.