Grota none Fine

May 16, 2014 od urednistvo    3 komentara    Objavljeno u: Aktualno, Osobni dojmovi

Šećući se po Kantridi sjetio sam se nekih detalja iz dječačkih dana…
Plaža „Vila Nora“ za nas Zamećane je bila plaža „Pod Vilun“ i ta plaža je u prošlom stoljeću bila plaža gdje su većinu kupača činili Zamećani. Naime svaki kvart tadašnje Rijeke je imao neku svoju plažu gdje su pretežiti kupači bili stanovnici tog kvarta. Negdje 70-tih godina prošlog stoljeća kada sam bio dječačić od 8 godina tamo sam se kupao sa svojim roditeljima ili sa nonom Finom kako su je svi Zamećani znali iako joj je ime bilo Serafina.
Plaža se nije puno razlikovala od današnje samo što je između grota bilo više šljunka,dok betona nije bilo, a rivica ispod vile je bila cijela. No plaža je bila među Zamećanima poznata po jednoj groti u moru sa koje je moja nona sa povrazom lovila ribu dok se je kupala. Grota je još i danas živa, ali na njoj više nitko ne lovi ribu.

U vrijeme kada je moja nona sa nje lovila ribu iste je bilo puno više nego danas, tako da su se sa grote lovili šparići težine od najmanje 20 dkg, koji su bili i glavna lovina. Osim šparića lovili su se i glavoči, bandiere (knez), hrustače (vrane) i ostala obalna riba. Najgora lovina, a ta se je najlakše lovila su bile ribice koje smo zvali babe, a njih nisu htjele jesti niti mačke. Bacale su se odmah u more uz muku oko izvlačenja udice jer su udicu progutale do želuca, a bile su kliske kao da su namazane uljem.

Moja nona Fina je u jedno popodne dok je bila na kupanju znala uloviti i više od pola kilograma ribe i to svaki dan. No nona Fina je mislila i o ekologiji tako da je ulovljenu ribu stavljala u jednu rupu u groti koja je bila ispunjena morem da ostane živa. Ako bi ulov bio slab riba bi se živa vraćala u more. To „malo“ ribe je bilo oko šest komada pa se za tako malo ribe nije isplatilo „mazat suru za ofrigat“. Takva riba kada bi se ju sfrigalo za večeru iste večeri zamirisala je cijelu kuću bolje nego što danas zamirišu škampi, a riba je imala ukus po moru. U to vrijeme je more bilo čisto tako da su se bez problema mogli skupljati priljepci i pedoći (dagnje) kojih je bilo u velikim količinama i jesti sirove bez straha od zaraze.

Danas su neka druga vremena. More zagađenije, ribe malo i za prave ribare, a kamo tek za ulov sa kraja, dok i moja nona Fina negdje na nebu lovi neku drugu ribu sa neke nebeske grote. Jedino je „Grota none Fine“ još uvijek ista kao i nekad na istom mjestu i misli gdje su svi oni ljudi i djeca koja su po meni nekada skakali.

Ostavite Vaš komentar!

Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.