Neobičan susret na Molo longu

Jun 7, 2013 od     Nema komentara    Objavljeno u: Aktualno, Osobni dojmovi

Život me odnio u posjet zemlji punoj kiše cvijeća i nasmijanih lica dobrodošlice. Šetajući parkom ugledala sam košaru za otpatke obraslu ružama i zelenilom, a posjetioci su strpljivo tražili otvor da ubace papirić. Ta neobičnost izmamila mi je suze na oči prisjetivši se čistoće u mojoj sredini.

Ovih dana dobijem poziv od prijateljice  da se nađemo na Molo longu gdje ću vidjeti nešto neobično.A ona zna da mene to zanima. Kad sam došla, odmah sam znala o čemu se radi. Vidjela sam ga. Visok, mršav, preplanuo pomalo prosjed a mladolik. Takav je Krešo.

100_1640

Velika torba u rukama i osmjeh na  licu. Saginje se, skuplja opuške rukama i ubacuje ih u torbu. Zaista neobično. Zamolimo ga za razgovor, pa iako ima puno  posla za odraditi, pristane da nam kaže nešto o sebi. Visoko obrazovani umjetnik koji je odustao od karijere  iz samo njemu znanih razloga.

Ipak, pronašao je svoje slikarsko platno u prostranstvu Molo longa.  Za njega kaže da je „atrakcija“, a ona mora biti čista. Sve što se ne uklapa u taj atraktivni  prostor on uklanja preciznošću umjetnika.

„Čistoća“ bi to obavila na svoj način, grubošću mehaničkih strojeva.  Krešo to radi golim rukama jer kaže“ovaj prostor  zaslužuje dodir ruke.“ Pa uklanja sve što tu ne spada: opuške, razbijene boce, papire, pseći izmet…

Ne zamjera ljudima koji su nemarni i ostavljaju nered iza sebe. On je zato tu da očisti. S osmjehom na licu. I za to ima svoju motivaciju. Ne ljute ga ni mladi koji subotom daju sebi oduška rabijanjem boca i čaša, ni ribari iza kojih ostaje previše otpada pa on ima više za čistiti. A plaća uvijek jednako mala kao i mala privatna firma u kojoj je zaposlen.

100_1638

Veseli ga svaki novi dan, kontakti s ljudima  koji mu nude različite sadržaje i njegov umjetnički izričaj na kojem radi kad završi čišćenje. Taj završetak obično je na kraju Molo longa, gdje sjedne, zapali cigaretu i zadubljen u morsko plavetnilo namreškano vjetrićem, razmišlja kako bi Molo oplemenio sa još nekim atraktivnim detaljima. Tako je u njegovoj glavi vizija parka od  ostavljenog kamenja koja bi razbila duljinu Mola, pa kafić iznad mora i još po nešto. Potrebo je samo da to netko čuje, prepozna kao vrijedno i pristupi realizaciji. E, tada bi Rijeka zaista bila Europski grad.

Na rastanku, poželjele smo mu sreću i uspjeha u ostvarenju   želja što će uz njegov optimizam i pozitivan stav sigurno uroditi plodom.

Kakav bi nam samo bio grad i život da ima više ovakvih  Krešimira.

100_1637

Meri Minić

Nema komentara. Budi prvi!

Ostavite Vaš komentar!

Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.