Veliko srce i mala pomoć

Apr 25, 2013 od     Nema komentara    Objavljeno u: Aktualno, Socijalno-pravna zaštita

Iznenadio me podatak o broju siromašnih u našoj zemlji. Iako u tu brojku vjerovatno i ja spadam jer mala mirovina jedva uspjeva pokriti osnovne potrebe.  Za ono u čemu smo svi mi uživali i punili baterije dok smo radili, danas više nemamo. Ipak, svakodnevni dolazak  korisnika pučke kuhinje u naš klub, podsjeća me da  moramo biti zadovoljni s tim što imamo.

Pučka kuhinja u Rijeci organizirana je na vrlo humani način. Iskoristili su se kapaciteti klubova starijih osoba, pa korisnici ne moraju čekati dugo, u velikim redovima, na samo jednom mjestu.

Na Zametu, naša mlada domaćica puna strpljivosti i sa smješkom podnosi po nekad i neugodne primjedbe. Netko nije zadovoljan s količinom, netko s kvalitetom hrane. Netko je naprosto loše volje i prepirka izbije u trenu. Domaćica to sve posluša, pokuša objasniti i smiriti situaciju a zatim sve zaboravi do slijedećeg dana.

DSC06027

Naši korisnici kuhinje sakupe se već oko 10:00 sati pa ako je lijepo vrijeme sjede na zidu ispred kluba i prepričavaju svoje doživljaje. Čuje se i smijeh i vika ponekad, ali kratkotrajna.

Mi, članovi kluba nismo uvjek zadovoljni s tim, jer  okoliš bude pun opušaka, papira, raznog otpada a nekada i neprimjerenog. Bilo bi lijepo kada bi shvatili da se treba čuvati zajednička imovina a naročito priroda, no puni razumjevanja za njihovu situaciju, zašutimo, počistimo i zaboravimo. Među njim ima i onih s velikim srcem pa će svoj skromni doručak podjeliti s mačkama koje se okupe oko njega ,jer onaj tko nema  razumije onog tko ima još manje.

Pučka kuhinja je nov pojam za nas ali siromaštvo nije. Ratno sam dijete i živo se sjećam svog  siromašnog djetinjstva pedesetih godina prošlog stoljeća.

Danas, kad vidim čistu izglačanu dječju robicu bačenu u kontejner sa ostalim otpadomn, stisne mi se srce. Tko može tako nešto učiniti, kad svi znamo koliko ima siromašnih i potrebitih? Zar je  teško odnijeti do prvog žutog kontejnera kojih ima na svakom Eko-otoku?

Naši roditelji još su teže živjeli pa sam često u djetinjstvu slušala  čak i smiješne priče, kako su kradomice uzimali hranu sa susjedinog štednjaka. Ili onu još smješniju kada je čovjek nakon što je pojeo ponuđenu maneštru dio strpao u džepove misleći da će mu dobro doći za večeru. Iako se tekućina prosula po hlačama, nešto gustiša je pak ostalo.

Danas je ipak puno bolje, jer je još  nekoliko institucija u Rijeci koje starije i nemoćne čine sigurnijima u njihovom životu.

„Halo-pomoć“ koja stiže uvijek i sigurno tamo gdje se pozove i podjela hrane od strane Doma umirovljenika Kantrida. Godinama sam ih viđala kako u mom neboderu raznose hranu. Brze, nasmijane uvijek u žurbi jer svaki obrok mora stići na vrijeme. Kad se meni  ukazala potreba za njihovom uslugom bila sam zahvalna što postoje jer su mi rješili naoko neriješivi  problem. Dođu na vrata točno u minutu s toplim obrokom i riječima ohrabrenja: „Kako ste danas? Prijatno i vidimo se sutra.“

Nadam se da ovaj oblik pomoći neće nikada prestati sa radom, jer oni koji nisu sada, bit će stariji, možda nemoćni i osamljeni , a to je nešto najteže u životu. Potrudimo se zato i svi mi ostali učiniti nešto za svog osamljenog susjeda ili poznanika.

Za pučku kuhinju se nadam, a vjerovatno i korisnici da će doći vrijeme kada će moći raditi i pobrinuti se sam za svoje potrebe.

DSC06031

Meri Minić

Nema komentara. Budi prvi!

Ostavite Vaš komentar!

Napomena: polja označena zvjezdicom (*) su obvezna.


Kalendar

studeni 2018
M T W T F S S
« Oct    
 1234
567891011
12131415161718
19202122232425
2627282930